Iako u iskušenju da prošlu godinu izbrišemo kako bismo je što prije zaboravili možda je nakon januarskog otrežnjenja i kada smo već debelo zagazili u februar konačno osvanulo vrijeme za suočavanje s njezinim dokumentarističkim vrhuncima. Pandemiji usprkos filmove nismo prestajali gledati. Neke na streaming platformama, neke na otvorenim projekcijama, a neke čak i u kinima, dakako poslušno pod maskama. Berlinale i Rotterdam još su se uspjeli održati pod normalnim okolnostima, dok su Cannes i Locarno otkazani. FID Marseille, Doclisboa, Mostra i Viennale održali su se fizički a većina festivala optirala je za hibridnu ili posve online opciju (IDFA, Hot Docs, CPH:DOX itd.). Virtualno praćenje festivalskih repertoara bilo je dostupnije nego ikad i dok su jedni hvalili njegovu praktičnost drugima je nedostajala festivalska vreva i šušur koji su, mora se priznati, ponekad obrnuto proporcionalni broju odgledanih filmova. U 2020. napustili su nas veliki dokumentaristi poput Fernanda „Pina“ Solanasa, Cecilije Mangini i eksperimentalnog filmaša Brucea Bailliea a u 2021. planiramo se kroz razne programe prisjetiti njihovih ključnih filmova.
Foucualt nas je davno upozorio da je klasifikacija centralna aktivnost u proučavanju živih i neživih stvari. Moram priznati da pomalo zazirem od kvantifikacije i rangiranja umjetničkog doživljaja, a filmska lista koja slijedi, kao i svaka druga, neizbježno je obojena subjektivnošću i ograničena raznim okolnostima – neki filmovi izostali su jer naprosto nisu pogledani ili sam ih gledala u krivo vrijeme i/ili u krivom raspoloženju, ali nadam se da nema većih propusta. Većina ih je zasluženo odsutna, iako će vjerojatno krasiti neke druge liste, uvaženije od ove. Na konačni spisak ušli su oni dokumentarci koji i dalje snažno rezoniraju i nije ih otpuhao zaborav ili naknadna revizija. Veseli što smo ih većinu imali priliku gledati i na hrvatskim festivalima (ZagrebDox, Subversive FF, HRFF) ili pak na repertoaru Dokukina, a neke ćemo tek gledati. I dok Martie Scorsese nakon mefistolskog ugovora s Netflixom ovih dana ponovno otkriva važnost kuriranih sadržaja naspram biznis-logike za kvalitetu filmske ponude možda je i ova lista mali doprinos nadi da filmska magija nije nepovratno izgubljena.
Da ne duljim, slijedi odabrana desetka.
10. OVO JE ISTO PARIZ / C’EST PARIS AUSSI / THIS IS PARIS TOO
Lech Kowalski, Francuska
Lech Kowalski poznat je na underground filmaškoj sceni po svojim energičnim portretima autsajdera i pankera – od Sex Pistolsa, New York Dollsa i Dee Dee Ramonea do poljskih farmera i francuskih štrajkaša. Ovoga puta pratimo Kena, trans Sjevernoameričkog Indijanca koji luta pariškom periferijom susrećući beskućnike, paupere i imigrante iz cijeloga svijeta. Ken hoda i hoda a ljudi koje upoznaje podsjećaju ga na pripadnike vlastitog naroda prije njihova gotovo potpunog istrebljenja. Ljepota ovog srednjometražnog doksa leži u njegovoj jednostavnosti i nepodnošljivoj lakoći s kojom ovakva zastrašujuća izjava supostoji s nepokolebljivom joie de vivre. Kamera Kowalskog je stalno u pokretu kao i njegov protagonist, u potrazi za što širim kutom snimanja – u potrazi za komadićem neba ili krajičkom ceste. Stari panker zna znanje.
9. IRADIJACIJA / IRRADIÉS / IRRADIATED
Rithy Panh, Kambodža / Francuska
Panh otvara filmsko-povijesni arhiv 20. stoljeća kako bi ekstrahirao iz njega epohalne manifestacije ratnog užasa, od atomske bombe preko terora Crvenih Kmera (njegovo osobno traumatično iskustvo i trajna preokupacija) do nacističkih konclogora i vijetnamskih polja napalma. Njegov prijeki sud stoljeću „kraja svih utopija“ spotiče se na dobro znanoj ravnodušnosti slike prema gubitku i tragediji – ono što srećemo su pokojnici krajnje nezainteresirani za žive: kako za one koje su ih lišili života tako i za nas, posredne ili neposredne svjedoke njihove patnje. Gledamo i shvaćamo da ne možemo shvatiti ni razumjeti. Jedino što možemo je pitati se postoji li panacea za sumanutu zavodljivost rata. U doba sveopće otupjelosti na prizore tuđeg stradanja Panh žrtvama pokušava pružiti dignitet i iz arhivske građe izrađuje im oltarski triptih (filmsko platno razlama u tri odvojena ekrana) koji uznemiruje svojom opscenom ljepotom i pokreće čitav niz tjeskobnih pitanja o urođenoj okrutnosti ljudskih bića i njegovoj konkretnoj utjelovljenosti u dvadesetostoljetnom totalitarizmu. Iako ovaj ekskavacijski dokumentarac povremeno zloupotrebljava patos i melankoliju te svjedoči uznemirujućem raskolu slike i značenja, on ipak snažno svjedoči. Kao što nas uči Susan Sontag manje je bitno pobuđuju li ovi prizori u nama apatiju ili suosjećanje, negodovanje ili nasilnost – pravo pitanje je što učiniti s potaknutim osjećajima i pobuđenim spoznajama. „Samilost je nestabilan osjećaj – potrebno ju je prevesti u djelovanje ili će izblijediti.“
8. SLUŽITI DRUGE / L’APPRENDISTATO / THE YOUNG OBSERVANT
Davide Maldi, Italija
Portret izgubljene nevinosti i začudan prikaz ulaska u svijet rada Služiti druge Davidea Maldija na momente je nježan i na momente humorističan, ali fundamentalno okrutan – pratimo malenog Lucu koji u rigidnoj disciplini ugostiteljske škole mora naučiti geste koje ga vode u život podređen usluzi. U mehaničkom svijetu sluga i gospodara teško je razaznati glumu od stvarnosti, a autor na zanimljiv način, kroz niz pomno zabilježenih hotelijerskih rituala, razotkriva ambivalentnost svojih protagonista, te istovremeno stvara dirljivu odu adolescenciji. Maldi je inspiraciju za dokumentarac našao u Jonathanu Swiftu i knjizi Direction to Servants (Uputstva za sluge), dok njegovi poetični kadrovi prizivaju filmske uzore Olmija i Pasolinija.
7. PONOĆNA OBITELJ / MIDNIGHT FAMILY, Luke Lorentzen, SAD / Meksiko
& KOLEKTIV / COLECTIV / COLLECTIVE, Alexander Nanau, Rumunjska
Sedmo mjesto dijele dvije studije urušenih zdravstvenih sustava koje svaka na svoj način ilustriraju proces u kojem se normalizira svođenje fundamentalnog prava na zdravlje i adekvatnu zdravstvenu njegu na povlasticu šačice privilegiranih. Opservacijski dokumentarac Ponoćna obitelj donosi distopijske prizore iz Mexico Cityja – jedna od najvećih svjetskih metropola financira svega 45 vozila hitne pomoći za populaciju od devet milijuna stanovnika. Stvarnost se odigrava poput napete akcijske drame dok pratimo obitelj Ochoa koja svojim privatnim i nelicenciranim ambulantnim kolima popunjava „tržišnu rupu“ te pokušava preživjeti i profitirati u moralno dubioznim vremenima. Istraživački dokumentarac redatelja Alexandera Nanaua nije toliko filmski uzbudljiv ali novinarski kompetentno iznosi priču o jednom od najvećih skandala u novijoj rumunjskoj povijesti. Stravični požar (vrlo vjerojatno uzrokovan nemarom i zastarjelim instalacijama) u noćnom klubu znakovita imena Colectiv dovodi do smrti i ozljeda mnogih mladih ljudi, a broj žrtava zatim dodatno eskalira zbog bakterijske infekcije zadobivene u devastiranim bolnicama. Raspliće se i predobro poznata (i ah tako balkanska) priča o korupciji, no ono što film izdiže iznad prosječnosti, uz snažan simbolički naboj, jest minuciozan prikaz nadobudnog i dobronamjernog pojedinca u kafkijanskoj bitci s trulim političkim sustavom koji ostavlja knedlu u grlu.
6. EPICENTAR / EPICENTRO
Hubert Sauper, Austrija / Francuska
Oboružan svojom kamerom Hubert Sauper, dostojni nasljednik angažiranih dokumentarista i svjetskih putnika Markera i Ivensa zamaskiran kao privilegirani turist, ovoga nas puta vodi u postkolonijalnu Kubu gdje i dalje odzvanja eksplozija USS Mainea iz 1898. godine kojom je otpočela era američkog imperijalizma. U isto vrijeme i na istom mjestu rodilo se još jedno moćno osvajačko oružje – film kao propaganda. Slijedeći kubansku djecu, te „mlade proroke“, kako iz zove, Sauper istražuje stoljeće filma i posredstvom filma konstruiranih mitova dok se valovi imperijalizma razbijaju o oštre hridi ove otočne državice koja je tolikim revolucionarima predstavljala priželjkivanu utopiju. Stanovnici Havane svih dobnih i društvenih profila dijele s nama svoja uvjerenja i živote te brane svoj vitalizam i unutarnju slobodu naspram vanjskih pritisaka, rigidnih sankcija i reperkusija stoljetne opresije. Za Aleinog antijunaka Sergija (Sjećanja na nerazvijenost) otok je zamka, a strah od nerazvijenosti proganja i paralizira jer „mali smo i presiromašni, a cijena dostojanstva je preskupa.“ Sauperovi protagonisti na ruševinama utopije kao da mu odgovaraju da dostojanstvo nikad nije preskupo. (fragmenti iz teksta koji je izvorno pisan za Subverzivac)
5. SEISHIN 0 / ZERO
Kazuhiro Sôda, Japan
Doktor Yamamoto je psihijatar koji je zakoračio u osmo desetljeće i sprema se za dugo odgađanu penziju. Od 1960-ih bori se za otvaranje okoštalih psihijatrijskih institucija, nove terapijske metode i integraciju duševnih bolesnika u japansko društvo. Dok je film Seishin (2008) donio uvid u kliniku Chorale Okayama i živote njegovih pacijenata, u Seishin 0 Yamamoto prima svoje pacijente po posljednji put. Paralelno sa zatvaranjem ordinacije pratimo njegov odnos sa suprugom koja boluje od demencije. Smirena kamera neumornog kroničara života tzv. običnih ljudi Kazuhira Sode bilježi brižne geste i rezonantne tišine, tugu i usamljenost protagonista pred pragom velike životne promjene. Yamamotova blaga narav i beskrajna strpljivost djeluju na gledatelja gotovo jednako blagotvorno kao i na njegove pacijente, a ovaj humanistički traktat lišen svake sentimentalnosti suvereno obrađuje potiskivanu i tabuiziranu temu mentalnog zdravlja koja nas toliko preokupira u ovim psihološki izazovnim vremenima.
4. PUSTINJSKA ULICA 143 / 143 RUE DU DÉSERT / 143 SAHARA STREET
Hassen Ferhani, Alžir / Francuska / Katar
Malika je „čuvarica praznine“, kraljica pustinje, ponosna vlasnica jedinog kafića koji je smješten usred goleme Sahare u blizini ceste Route Nationale 1 u alžirskoj pokrajini El Ménia. Ferhanijev film je, prema riječima samog redatelja, „inverzni film ceste“ – umjesto da putuje, film miruje poput glavne protagonistice koja sjedi i dočekuje svakog putnika namjernika koga joj nanesu suvremeni tokovi ljudi, roba i kapitala. Vrata i prozori pripitomljuju ogromna prostranstva koja okružuju Malikinu nastambu koja tvori zaštitničku i toplu ljušturu. Ona štiti od pješčanih oluja i vukova, ali i drugih opasnosti koje je proizveo sȃm čovjek. Ova pustinjakinja preferira živjeti sama, te je, iako toplo dočekuje sve koji je posjete, odlučna zadržati svoju neovisnost. Malikinom opstanku prijeti izgradnja nove benzinske stanice i restorana u neposrednoj blizini (kapitalističkim makinacijama nijedna pustinja nije predaleko). Odjednom ima susjede (i to ne dobronamjerne), ali odbija otići bez borbe. Fiksna točka na beskonačno djeljivom kontinuumu Pustinjska cesta 143 priziva želju za ljudskom prisnošću i uljudnošću između poznanika i stranaca koji lutaju neoliberalnom pustinjom kasnog kapitalizma, kao i želju za bivanjem u trenutku usprkos njegovoj neizbježnoj prolaznosti – cezuru od iscrpljujućeg puta uz prijateljsko lice. (fragmenti iz teksta koji je izvorno pisan za portal Dokumentarni.net)
3. SPACE DOGS
Elsa Kremser & Levin Peter, Austrija / Njemačka
Autorski tandem Kremser&Peter stvara nekonvencionalni osvrt na sovjetsku svemirsku prošlost kroz priču o napuštenim psima koji nastanjuju rusku metropolu. Lajka i njezini potomci proživjeli su brojne eksperimente i tragičan ciklus – od rođenja u prirodi do treninga, testova i eksploatacije u ime znanosti, da bi završili žrtvovani ili odbačeni. Kremser&Peter u svojoj dokumentarističkoj bajci zamišljaju za njih drukčiju sudbinu: što ako su se reinkarnirali u pse lutalice koji se snalažljivo i samouvjereno kreću kroz moskovsku urbanu divljinu? Redateljski dvojac zanima jedna drukčija perspektiva, jedan drukčiji svijet s onu stranu specizma, nekontaminiran i skriven od pogleda i prisustva ljudi – pozivaju nas da zamislimo, ali i iskusimo kako životinje vide, osjećaju i doživljavaju ovaj svijet. U Canis canis varijanti Agambenova golog života svaki pas ima svoj dan. (fragmenti iz teksta koji je izvorno pisan za Subverzivac)
2. GODINA OTKRIĆA / EL AÑO DEL DESCUBRIMIENTO / THE YEAR OF THE DISCOVERY
Luis López Carrasco, Španjolska / Švicarska
Godine 1992. poznata je kao godina u kojoj se Španjolska ponosno predstavila međunarodnoj zajednici kao progresivna i prosperitetna zemlja kroz organizaciju Olimpijskih igara u Barceloni i svjetske izložbe EXPO u Sevilli. Međutim, redatelj Luis López Carrasco izvlači na površinu manje poznate povijesne događaje koje se rijetko spominje u službenom narativu. Iste godine zapaljen je regionalni parlament u Cartageni (autonomna zajednica Mursija) tijekom burnih protesta protiv zatvaranja raznih lokalnih tvornica i čitavih industrija. Carrasco stvara zanimljiv dijalog između suvremene španjolske svakodnevice i gotovo zaboravljenog komadića političke povijesti koji otkriva nadolazeću eroziju radničkih prava i neoliberalnu agendu vodećih aktera EU-a. Poprište rekonstrukcije je lokalni bar u Cartageni. u koji zalaze različite generacije – priče svjedoka, prosvjednika i štrajkaša kao i razgovori njihovih mlađih (i prilično politički apatičnih) kolega o temama kao što su klasna svijest, ekonomska kriza i degradirana uloga sindikata prezentirani su u formi split screena, a multiplikacija ekrana odgovara multiplikaciji perspektiva. Carrascov polemički komad spaja političko i eksperimentalno na način blizak seminalnom Informe general sobre unas cuestiones de interés para una proyección pública (Generalni izvještaj o nekim stvarima važnim za javno prikazivanje, 1977.) katalonskog sineasta Pere Portabelle.
1. METAMORFOZA PTICA / A METAMORFOSE DOS PÁSSAROS / THE METAMORPHOSIS OF BIRDS
Catarina Vasconcelos, Portugal
Nakon gubitka svojih majki redateljica Catarina i njezin otac Jacinto zajedno počinju raditi na filmu Metamorfoza ptica, začudnoj obiteljskoj sagi koja stalno probija granice dokumentarizma. Sjećanje i tugovanje spajaju se u poetski narativ u kojem otac i kći pričaju o svojim osobnim povijestima, ali i kolonijalističkoj povijesti Portugala, te filmu koji se pomalja na njihovu raskrižju. Rezultat je polifona dnevnička elegija čiji pomno komponirani i vizualno profinjeni kadrovi prizivaju estetiku Manoela de Oliveira i Agnès Varde. Otac i kći, ali i ostali članovi porodice Vasconcelos, zajedno u formi imaginarnih pisama ispunjavaju oproštajni ritual dok se njihova svakodnevica u maniri magičnog realizma transformira u priviđenje. Inovativni filmski hibrid Metamorfoza ptica prije zakopava obiteljske tajne nego što prakticira ekscesnu ispovjednost a rane koje ostavlja protok vremena suptilno prekriva velom koprene. Minule i tekuće tuge slijevaju se u odu odsutnom matrijarhu čije ime (Beatriz) tvori vezivno tkivo triju generacija ove portugalske porodice koja gaji ornitološke fascinacije i stremi novom početku. (fragmenti iz teksta koji je izvorno pisan za Subverzivac)
Najbolji regionalni dokumentarac:
GOVORI DA BIH TE VIDEO
Marija Stojnić, Srbija / Hrvatska / Katar
Jedinstveno senzorno iskustvo i posveta radiofoniji uvodi nas u svijet Radio Beograda, jedne od najstarijih radiostanica u Europi i posljednjih utočišta kritičke misli. Ludičko istraživanje odnosa zvuka i prostora koje nastanjuje, te kultne institucije koja je nadživjela višestruke smjene režima i propasti država.
Od domaćih naslova izdvojila bih:
KOZIBROD
Barbara Radelja, Hrvatska
Obiteljska kuća pored rijeke i četiri žene koje su svaka drukčijim intenzitetom srasle s njom. Sanjiva folk tužaljka odzvanja zimskim šumovitim krajolikom, možda je sve samo privid?
NEVIDLJIVI GRAD: LA MATERIA NON CONTA
Pierre Commault, Hrvatska
Gabriele D’Annunzio i Fiume 1919./1920. Utopijski snovi entuzijastičnog talijanskog legionara pretvaraju se u noćnu moru uplašene hrvatske djevojke. Glasovi iz prošlosti i dalje odjekuju gradom čije je urbano tkivo nepovratno izmijenjeno.
JEDNA OD NAS
Đuro Gavran, Hrvatska
Na 15. godišnjici mature prisjećanja zajedničkih dogodovština osujećuje mučna ispovijed o brutalnom zlostavljanju srednjoškolske drugarice. Usred mizanscene koja kao da rekreira kultni uradak Dogme 95 Festen.
Best of the Rest:
LA VIDA EN COMÚN
Ezequiel Yanco, Argentina / Francuska
BLOODY NOSE, EMPTY POCKETS
Bill Ross IV & Turner Ross, SAD
TUNEL / A TUNNEL
Vano ArseniŠvili, Nino Orjonikidže, Gruzija / Njemačka
SJENE BEZ SUNCA / SUNLESS SHADOWS
Mehrdad Oskouei, Iran / Norveška
ZEMLJA JE PLAVA KAO NARANČA / THE EARTH IS BLUE AS AN ORANGE
Irina Cilik, Ukrajina / Litva