Glazbeni dokumentarci, brazilsko-američki ‘MIÚCHA: Glass bossa nove’ redateljice Liliane Mutti i njemački ‘Ljubav, smrt i njemačke marke’ redatelja Cema Kaye od 14. prosinca su dostupni online na platfromi volimdokumenatarce.net.
MIÚCHA: Glass bossa nove – Neopjevana kraljica bossa nove
‘MIÚCHA: GLAS BOSSA NOVE’ iz feminističke perspektive govori o povijesti tog sjajnog glazbenog pravca. Ispričana je kroz ekskluzivne 16mm kućne filmove, dnevnike, pisma i osobne glazbene snimke Miúche i João Gilberta. Film pokriva vremenski raspon od 20 godina, od 1962. do 1982. – Miúchinu borbu da postane pjevačica i njezin turbulentni brak s Joãom Gilbertom koji se danas smatra pionirom bossa nove. Usponi i padovi ovo dvoje umjetnika potpuno su u skladu s turbulentnim vremenima u kojemu su živjeli, a trenutke njihovih uspjeha, siromaštva i ludila savršeno prenose Miuchini dnevnici, pisma i akvareli.
Miúcha je jedina umjetnica koja je skladala, snimala i nastupala sa zlatnim trojcem bossa nove – Tomom Jobimom, Viniciusom de Moraesom i Joãom Gilbertom. Ona je anti-muza koja cvate i razbija muški narativ, te priča dosad neispričanu priču o ovom brazilskom glazbenom fenomenu.
LJUBAV, SMRT I NJEMAČKE MARKE: Uzbudljivo glazbeno putovanje turskih gastarbajtera koji su u tuđinu ponijeli komadić domovine
Šezdesetih godina prošlog stoljeća veliki broj turskih migrantskih radnika počeo se prelijevati iz ruralne Anadolije u toliko željenu „Alemaniju“, zemlju meda i mlijeka, mitsku Zapadnu Njemačku. Doseljenike je od početka, kao nezaobilazan dio kulture, pratila njihova glazba – djelić doma u stranoj zemlji. Tijekom godina, nezavisni glazbeni smjerovi koji nisu postojali ni u njihovoj domovini razvijaju se u Njemačkoj. Nova scena bila je i komercijalno značajna pa je tako u zlatno doba generirala ogromne profite, a zavičajni klubovi poput kultnog Türkische Bazara u Berlinu, iako medijski potpuno nezamijećeni, vikendima su “pucali” od posjetitelja, a novac od programa “kupio se metlom”. Nasilje uzrokovano rasizmom prema turskoj zajednici kulminira 90-ih godina, te drugoj i trećoj generaciji odrasloj u Njemačkoj, koja više nije imala domovinu kojoj bi se vratila, rap i hip-hop postaju postaju glas otpora.
Redatelj Cema Kaya u formi dokumentarnog eseja donosi dosad neviđenu priču o nezavisnoj glazbenoj kulturi turskih imigranata i njihovih potomaka u Njemačkoj, prikazujući na zabavan, složen i dinamičan način, prepun ritma, snažan duh i energiju jednog vremena. Film je premijerno prikazan u programu Panorama filmskog festivala u Berlinu gdje je osvojio nagradu publike za najbolji dokumentarni film.